U 9:30 sati započeo je kulturno umjetnički program povodom blagdana Svetog Roka – nastupali su: * KUD Sv. Roko (Sv.Filip i Jakov), * Hrvatska Šokačka čitaonica (Mohač), * HKUD “Rodoč” iz Mostara. 10:30 Sveta misa s procesijom, Nakon Svete mise nastavak kulturno umjetničkog programa s istim izvođačima. "Do budućnosti po tragovima vlastite prošlosti" uz crkvu Svetog Roka iz XI. st. Navečer je bilo zajedničko druženje svih kudova ispred škole, a na rivi je svirao bend Point iz Rijeke.
Sveti Roko (1295.-1327.)
Sveti Roko rođen je 1295.god. u Montepellieru, u južnoj Francuskoj. Otac mu je bio grof, potomak francuskih Križara. No unatoč položaju i bogatstvu njegovi roditelji nisu mogli imati djecu. Prema najstarijem životopisu Sv.Roka, molili su se i zavjetovali te su dobili sina. U ranoj mladosti na njega je najviše utjecala majka.
Prije nego je navršio 20 godina, ostao je bez roditelja. Prodao je obiteljska dobra, a novac podijelio siromasima. Zatim se, i sam siromah, uputio na hodočašće u Rim. Na putu se zaustavio u Acquapendenteu, gdje je pomagao oboljelima od kuge, a uz Božju pomoć učinio je i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Sljedeća postaja njegovog puta bila je Cesena, a zatim Rim gdje se zadržao tri godine. Pri povratku u domovinu zaustavio se u Riminiju, Novari i Piacenzi, pomažući bolesnima i nemoćnima. Dok je bio u Piacenzi i sam je obolio od kuge te je bio prognan iz grada. Otišao je u obližnju šumu, gdje se hranio biljem da bi preživio, uzdajući se u Božju providnost. Prema legendi, dok je bolovao svaki dan mu je dolazio pas noseći kruh. Roko nije znao kako da nahrani psa pa je napravio ranu na nozi iz koje tekla krv. Dok je bolovao na njega je naišao plemić Gottardo Pallasrelli. Tijekom razgovora Roko je na njega ostavio dubok dojam te se on, inače čovjek ne baš duboke vjere, obratio te prihvatio Roka i njegovao ga dok nije ozdravio. Pošto je ozdravio, Roko je nastavio put prema svom rodnom gradu. Iscrpljen od teške bolesti bio je potpuno izobličen te ga sugrađani nisu mogli prepoznati. Smatrajući ga sumnjivcem bacili su ga u zatvor. Tamo je proveo pet godina i još jednom obolio od kuge. Na samrti, svećeniku koji mu je došao podijeliti sakramente, otkrio je svoj identitet. Preminuo je 16.8.1327.
Najranije štovanje Sv. Roka potječe iz okolice Montpelliera 1420.god., gdje se i najviše uvriježilo. Odatle se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito Bresciju i Piacenzu. U Veneciji je za vrijeme kuge 1477. osnovana bratovština Sv. Roka, a u Rimu 1499. koja je na Ripeti sagradila crkvu svome zaštitniku. Crkva je za vrijeme kuge 1522., 1527. i 1530.god. bila utočište brojnim bolesnicima. Širenju svečevog štovanja najviše su doprinijeli franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio ga je u Rimski martirologij, što je poslije potvrdio i papa Urban VIII.
U Hrvatskoj zaštitnik je mnogih mjesta. Štuje se kao zaštitnik oboljelih od gube, kuge, kolere i općenito zaraznih bolesti, invalida, kirurga, a zaziva se i u pomoć protiv bolesti domaćih životinja. Svake godine 16.8. održava se misno slavlje i procesija u njegovu čast.
Na području današnjeg mjesta Sveti Filip i Jakov u dalekoj prošlosti prije gotovo tri milenija postojalo je maleno Liburnsko naselje, čiji ostaci su vidljivi u suhozidima i grobnim mjestima iz kojih potječu nalazi koji se danas čuvaju u Biogradskom muzeju. Ovo područje dobiva na važnosti zbog blizine kraljevskog Biograda koji je imao posjede i u zaleđu Svetog Filip i Jakova. Tako je oko današnje crkve Svetog Roka postojalo selo Rogovo, te kaštel Dvorine. Crkva Svetog Roka pripada romaničkom dobu koji je rijetko sačuvan izvan srednjovjekovnih primorskih gradova. Zbog toga je crkva svrstana u drugu kategoriju spomenika kulture.
Rogovo je imalo najkraći put do mora kod današnjeg mjesta na kojem je tada u 12.stoljeću postojala tek malena crkvica posvećena Svetom Filip i Jakovu, te je kasnije po njoj selo dobilo ime. U 15. st. javlja se prvi put ime “San Filip e GiacomodiRogovo”, tj. seoce je još uvijek bilo pod Rogovom i zato se i zvalo Rogovski pristan, zbog pristaništa koje se je tu nalazilo. Današnja stara jezgra nastala je kroz 16. stoljeće i u 17. stoljeću. Na ulazu u staru jezgru, nalazi se Kaštel iz 17. stoljeća u kojeg je uzidan grb jednog rogovoskog opata. Crkva Svetog Mihovila spominje se još u 16. stoljeću, ali je stradala od Turaka pa je 1707. godine podignuta današnja crkva sa prelijepim zvonikom. Isto tako, postoje ostaci Benediktinskog dvora iz vremena dok je u Svetom Filip i Jakovu bila i luka benediktinske opatije na Rogovu.
To je ujedno i Dan Općine Sveti Filip i Jakov te se održava pučka fešta u naselju Sveti Filip i Jakov.
Sveti Roko rođen je 1295.god. u Montepellieru, u južnoj Francuskoj. Otac mu je bio grof, potomak francuskih Križara. No unatoč položaju i bogatstvu njegovi roditelji nisu mogli imati djecu. Prema najstarijem životopisu Sv.Roka, molili su se i zavjetovali te su dobili sina. U ranoj mladosti na njega je najviše utjecala majka.
Prije nego je navršio 20 godina, ostao je bez roditelja. Prodao je obiteljska dobra, a novac podijelio siromasima. Zatim se, i sam siromah, uputio na hodočašće u Rim. Na putu se zaustavio u Acquapendenteu, gdje je pomagao oboljelima od kuge, a uz Božju pomoć učinio je i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Sljedeća postaja njegovog puta bila je Cesena, a zatim Rim gdje se zadržao tri godine. Pri povratku u domovinu zaustavio se u Riminiju, Novari i Piacenzi, pomažući bolesnima i nemoćnima. Dok je bio u Piacenzi i sam je obolio od kuge te je bio prognan iz grada. Otišao je u obližnju šumu, gdje se hranio biljem da bi preživio, uzdajući se u Božju providnost. Prema legendi, dok je bolovao svaki dan mu je dolazio pas noseći kruh. Roko nije znao kako da nahrani psa pa je napravio ranu na nozi iz koje tekla krv. Dok je bolovao na njega je naišao plemić Gottardo Pallasrelli. Tijekom razgovora Roko je na njega ostavio dubok dojam te se on, inače čovjek ne baš duboke vjere, obratio te prihvatio Roka i njegovao ga dok nije ozdravio. Pošto je ozdravio, Roko je nastavio put prema svom rodnom gradu. Iscrpljen od teške bolesti bio je potpuno izobličen te ga sugrađani nisu mogli prepoznati. Smatrajući ga sumnjivcem bacili su ga u zatvor. Tamo je proveo pet godina i još jednom obolio od kuge. Na samrti, svećeniku koji mu je došao podijeliti sakramente, otkrio je svoj identitet. Preminuo je 16.8.1327.
Najranije štovanje Sv. Roka potječe iz okolice Montpelliera 1420.god., gdje se i najviše uvriježilo. Odatle se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito Bresciju i Piacenzu. U Veneciji je za vrijeme kuge 1477. osnovana bratovština Sv. Roka, a u Rimu 1499. koja je na Ripeti sagradila crkvu svome zaštitniku. Crkva je za vrijeme kuge 1522., 1527. i 1530.god. bila utočište brojnim bolesnicima. Širenju svečevog štovanja najviše su doprinijeli franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio ga je u Rimski martirologij, što je poslije potvrdio i papa Urban VIII.
U Hrvatskoj zaštitnik je mnogih mjesta. Štuje se kao zaštitnik oboljelih od gube, kuge, kolere i općenito zaraznih bolesti, invalida, kirurga, a zaziva se i u pomoć protiv bolesti domaćih životinja. Svake godine 16.8. održava se misno slavlje i procesija u njegovu čast.
Na području današnjeg mjesta Sveti Filip i Jakov u dalekoj prošlosti prije gotovo tri milenija postojalo je maleno Liburnsko naselje, čiji ostaci su vidljivi u suhozidima i grobnim mjestima iz kojih potječu nalazi koji se danas čuvaju u Biogradskom muzeju. Ovo područje dobiva na važnosti zbog blizine kraljevskog Biograda koji je imao posjede i u zaleđu Svetog Filip i Jakova. Tako je oko današnje crkve Svetog Roka postojalo selo Rogovo, te kaštel Dvorine. Crkva Svetog Roka pripada romaničkom dobu koji je rijetko sačuvan izvan srednjovjekovnih primorskih gradova. Zbog toga je crkva svrstana u drugu kategoriju spomenika kulture.
Rogovo je imalo najkraći put do mora kod današnjeg mjesta na kojem je tada u 12.stoljeću postojala tek malena crkvica posvećena Svetom Filip i Jakovu, te je kasnije po njoj selo dobilo ime. U 15. st. javlja se prvi put ime “San Filip e GiacomodiRogovo”, tj. seoce je još uvijek bilo pod Rogovom i zato se i zvalo Rogovski pristan, zbog pristaništa koje se je tu nalazilo. Današnja stara jezgra nastala je kroz 16. stoljeće i u 17. stoljeću. Na ulazu u staru jezgru, nalazi se Kaštel iz 17. stoljeća u kojeg je uzidan grb jednog rogovoskog opata. Crkva Svetog Mihovila spominje se još u 16. stoljeću, ali je stradala od Turaka pa je 1707. godine podignuta današnja crkva sa prelijepim zvonikom. Isto tako, postoje ostaci Benediktinskog dvora iz vremena dok je u Svetom Filip i Jakovu bila i luka benediktinske opatije na Rogovu.
To je ujedno i Dan Općine Sveti Filip i Jakov te se održava pučka fešta u naselju Sveti Filip i Jakov.